• Bebe
• Izgradnja Obitelj
• djeca
• General Roditeljstvo
• Novorođenčad
• tinejdžeri
• Mala djeca
• trudnoća

Strahovi i fobije

Roller coaster oklijeva djelić sekunde na vrhuncu svoje strme staze nakon dugog vremena, sporo uspon. Znate što će se dogoditi - i nema načina da to sada izbjegnete. Vrijeme je da se objesite o rukohvat, dlanovi se znoje, otkucaji srca, i pripremite se za divlju vožnju dolje.

Što je strah?

Strah je jedna od najosnovnijih ljudskih emocija. Programiran je u živčani sustav i djeluje poput instinkta. Od kad smo još bebe, opremljeni smo instinktima za preživljavanje neophodnim da sa strahom odgovorimo kad osjetimo opasnost ili se osjećamo nesigurno.

Strah nas štiti. Čini nas upozorenima na opasnost i priprema nas za suočavanje s njom. Osjećaj straha vrlo je prirodan - i koristan - u nekim situacijama. Strah može biti upozorenje, signal koji nas upozorava na oprez.

Kao i sve emocije, strah može biti blag, srednji, ili intenzivno, ovisno o situaciji i osobi. Osjećaj straha može biti kratak ili može trajati duže.

Kako strah djeluje

Kad osjetimo opasnost, mozak odmah reagira, slanje signala koji aktiviraju živčani sustav. To uzrokuje fizičke reakcije, poput ubrzanog rada srca, ubrzano disanje, i povišenje krvnog tlaka. Krv se pumpa do mišićnih skupina kako bi se tijelo pripremilo za fizičke radnje (poput trčanja ili borbe). Koža se znoji kako bi se tijelo ohladilo. Neki ljudi mogu primijetiti osjećaje u želucu, glava, škrinja, noge, ili rukama. Ti fizički osjećaji straha mogu biti blagi ili jaki.

Taj je odgovor poznat kao "borba ili bijeg" jer se tijelo upravo na to priprema:boriti se protiv opasnosti ili brzo trčati da pobjegne. Tijelo ostaje u ovom stanju borbe -bijega sve dok mozak ne primi poruku "sve jasno" i isključi odgovor.

Ponekad strah izaziva nešto zapanjujuće ili neočekivano (poput glasne buke), čak i ako zapravo nije opasno. To je zato što se reakcija straha aktivira trenutačno - nekoliko sekundi brže od onog što misleći dio mozga može obraditi ili procijeniti što se događa. Čim mozak dobije dovoljno informacija da shvati da nema opasnosti ("Oh, to je samo pucanje balona - vau! "), isključuje reakciju straha. Sve se to može dogoditi u nekoliko sekundi.

Stranica 1

Strahovi koje ljudi imaju

Strah je riječ kojom opisujemo svoju emocionalnu reakciju na nešto što se čini opasnim. No, riječ "strah" koristi se na drugi način, također:imenovati nešto čega se osoba često boji.

Ljudi se boje stvari ili situacija zbog kojih se osjećaju nesigurno ili nesigurno. Na primjer, netko tko nije snažan plivač mogao bi se bojati duboke vode. U ovom slučaju, strah je od pomoći jer upozorava osobu da ostane na sigurnom. Netko bi mogao prevladati ovaj strah naučivši sigurno plivati.

Strah može biti zdrav ako upozorava osobu da se drži u blizini nečega što bi moglo biti opasno. No ponekad je strah nepotreban i izaziva veći oprez nego što situacija zahtijeva.

Mnogi ljudi imaju strah od javnog nastupa. Bilo da se radi o izvješću na satu, govoreći na skupštini, ili recitiranje redaka u školskoj predstavi, govoriti pred drugima jedan je od najčešćih strahova ljudi.

Ljudi imaju tendenciju izbjegavati situacije ili stvari kojih se plaše. No to im ne pomaže u prevladavanju straha - zapravo, može biti i obrnuto. Izbjegavanje nečeg zastrašujućeg pojačava strah i održava ga jakim.

Ljudi mogu prevladati nepotrebne strahove dajući sebi priliku za učenje i postupno se navikavajući na stvar ili situaciju koje se boje. Na primjer, ljudi koji lete unatoč strahu od letenja mogu se naviknuti na nepoznate osjećaje poput uzlijetanja ili turbulencije. Nauče što mogu očekivati ​​i imaju priliku gledati što drugi rade kako bi se opustili i uživali u letu. Postupno (i sigurno) suočavanje sa strahom pomaže nekome da ga prevlada.

Strahovi u djetinjstvu

Određeni strahovi normalni su u djetinjstvu. To je zato što strah može biti prirodna reakcija na osjećaj nesigurnosti i ranjivosti - a mnogo toga što djeca doživljavaju je novo i nepoznato.

Mala djeca često strahuju od mraka, biti sam, stranci, i čudovišta ili druga zastrašujuća zamišljena stvorenja. Djeca školske dobi mogla bi se bojati kad je olujno ili tijekom prvog spavanja. Kako rastu i uče, uz podršku odraslih, većina djece može polako pobijediti te strahove i nadrasti ih.

Neka su djeca osjetljivija na strahove i može im biti teško prevladati ih. Kad strahovi potraju iznad očekivane dobi, to može biti znak da se netko previše boji, zabrinut, ili tjeskoban. Ljudima čiji su strahovi previše intenzivni ili predugo traju možda će im trebati pomoć i podrška kako bi ih prevladali.

stranica 2

Fobije

Fobija je intenzivna reakcija straha na određenu stvar ili situaciju. Sa fobijom, strah je nesrazmjeran potencijalnoj opasnosti. Ali osobi s fobijom, opasnost se osjeća stvarnom jer je strah toliko jak.

Fobije izazivaju zabrinutost ljudi, bojati se, osjećati se uzrujano, i izbjegavati stvari ili situacije kojih se boje jer fizički osjećaji straha mogu biti tako intenzivni. Dakle, fobija može ometati normalne aktivnosti. Osoba s fobijom prema psima mogla bi se bojati hodati do škole u slučaju da vidi psa na putu. Netko s fobijom od dizala mogao bi izbjeći izlet ako to uključuje odlazak u dizalo.

Djevojka s fobijom od grmljavine mogla bi se bojati ići u školu ako vremenska prognoza predviđa oluju. Mogla bi osjetiti užasnu tjeskobu i strah kad se nebo zamrači. Momak sa društvenom fobijom osjeća intenzivan strah od javnog govora ili interakcije, i može se bojati odgovarati na pitanja u razredu, dati izvještaj, ili razgovarati s kolegama u učionici.

Može biti iscrpljujuće i uznemirujuće osjećati intenzivan strah koji prati i fobija. Propustiti prilike može biti razočaravajuće jer vas strah sputava. I može biti zbunjujuće i neugodno osjećati strah od stvari s kojima drugi izgleda da nemaju problema.

Ponekad, ljude zadirkuju njihovi strahovi. Čak i ako osoba koja zadirkuje ne znači da je neljubazna i nepravedna, zadirkivanje samo pogoršava situaciju.

Što uzrokuje fobije?

Neke se fobije razvijaju kada netko ima zastrašujuće iskustvo s određenom stvari ili situacijom. Sićušna moždana struktura nazvana amigdala (izgovara se:uh-MIG-duh-luh) prati iskustva koja izazivaju snažne emocije. Jednom kada određena stvar ili situacija izazove snažnu reakciju straha, amigdala upozorava osobu pokrećući reakciju straha svaki put kad se susretne (ili čak pomisli) na tu stvar ili situaciju.

Netko bi mogao razviti pčelinju fobiju nakon uboda u posebno zastrašujućoj situaciji. Za tu osobu, gledajući fotografiju pčele, vidjeti pčelu iz daljine, ili čak hodati u blizini cvijeća tamo gdje ima mogao biti pčela može izazvati fobiju.

Ponekad, iako, možda ne postoji niti jedan događaj koji uzrokuje određenu fobiju. Neki ljudi mogu biti osjetljiviji na strahove zbog osobina ličnosti s kojima su rođeni, određene gene koje su naslijedili, ili situacije koje su doživjeli. Ljudi koji su imali jake strahove ili anksioznost u djetinjstvu imaju veću vjerojatnost da imaju jednu ili više fobija.

Fobija nije znak slabosti ili nezrelosti. To je odgovor koji je mozak naučio u pokušaju da zaštiti osobu. Kao da sustav upozorenja mozga pokreće lažni alarm, generiranje intenzivnog straha koji nije proporcionalan situaciji. Budući da je signal straha tako intenzivan, osoba je uvjerena da je opasnost veća nego što zapravo jest.

stranica 3

Prevladavanje fobija

Ljudi mogu naučiti prevladavati fobije postupnim suočavanjem sa svojim strahovima. Ovo isprva nije lako. Potrebna je volja i hrabrost. Ponekad je ljudima potrebna pomoć terapeuta koji će ih voditi kroz proces.

Prevladavanje fobije obično započinje pravljenjem dugačkog popisa strahova osobe u najmanjem i najgorem redoslijedu. Na primjer, sa psećom fobijom, popis može početi stvarima kojih se osoba najmanje boji, poput gledanja fotografije psa. Tada će djelovati sve do najgorih strahova, kao što je stajanje pored nekoga tko miluje psa, maženje psa na uzici, i šetanje psa.

Postepeno, i uz podršku, osoba iskušava svaku situaciju straha na popisu - jednu po jednu, počevši od najmanjeg straha. Osoba nije prisiljena učiniti bilo što i radi na svakom strahu sve dok se ne osjeća ugodno, uzimajući koliko god je potrebno.

Terapeut bi također mogao pokazati nekome s pasjom fobijom kako pristupiti, ljubimac, i šetati psa, i pomoći osobi da isproba, isto. Osoba može očekivati ​​da će se strašne stvari dogoditi u blizini psa. Razgovor o ovome može pomoći, isto. Kad ljudi otkriju da se ono čega se plaše zapravo ne pokazuje istinitim, to može biti veliko olakšanje.

Terapeut može podučavati opuštajuće prakse, kao što su specifični načini disanja, trening opuštanja mišića, ili umirujući razgovor o sebi. To može pomoći ljudima da se osjećaju ugodno i dovoljno hrabro da se suoče sa strahovima na svom popisu.

Kad se netko navikne na predmet ili situaciju kojih se plaši, mozak prilagođava način na koji reagira i fobija je prevladana.

Često, najteži dio svladavanja fobije je početak. Jednom kada se osoba odluči za to - i dobije pravo podučavanje i podršku - može biti iznenađujuće koliko brzo strah može nestati.