• Bebe
• Izgradnja Obitelj
• djeca
• General Roditeljstvo
• Novorođenčad
• tinejdžeri
• Mala djeca
• trudnoća

6 priznanja 'mamine krivnje' i stručni savjeti za promjenu ovog razmišljanja

Otkad sam pokupio sina od naše dadilje i spustio ga u krevet, Mogu nabrojati najmanje pola tuceta stvari koje sam učinio “pogrešnim”. Trebao sam biti ljubazniji prema dadilji i ne žuriti se tako. Trebala sam oprati ruke svom djetetu prije večere. Žao mi je što ga nisam prisilio da jede nešto drugo osim krumpirića. Postidio sam se kad sam vidio nered koji smo ostavili u restoranu. Sada kod kuće, mogao sam bolje oprati njegove zube. Trebala sam ga prije odvesti u krevet. Trebao bih mu pomoći da postane samostalniji spavač, a ne da ga guram da spava.

Dječja i obiteljska psihoterapeutkinja Veronica Bojerski kaže da kao licencirana profesionalna klinička savjetnica i vlasnica Season's Practice u Broadview Heightsu, Ohio, to stalno čuje:“Čak i mame koje izgledaju kao da imaju zajedno, svi su vrući nered i svi su strašno krivi.”

"Čujem 'Nisam dovoljno tamo. Previše radim' ili 'Ne radim. Nemam novca', kaže ona. “Mame su krive što žele vremena za sebe. Oni su krivi što su izgubili živce.”

Popis se, kaže, nastavlja i nastavlja. Osjećaj krivnje i samoosuđivanja, kaže Bojerski, normalni su.

"Svaka ih mama ima", kaže ona. “Krivnja je kada se osjećate odgovornim za nešto. To je osjećaj da sam trebao, trebao, mogao."

Sramota, s druge strane, kaže Bojerski, “napada srž onoga što jeste. To je osjećaj da 'nešto nije u redu sa mnom. Loš sam.’ ... Kad se duboko stidiš, ne možeš biti ranjiv. Sram staje na put roditeljstvu.”

U nastavku mame priznaju ono što smatraju svojim najvećim roditeljskim neuspjehom, dok Bojerski procjenjuje kako i zašto bismo mogli drugačije razmišljati o svojim nedostacima.

1. "Dajem svom djetetu ekran."

Unatoč preporuci Svjetske zdravstvene organizacije o vremenu pred ekranom, mnoge mame dopuštaju svojim mališanima da gledaju u TV, tablet ili pametni telefon. Pa ipak, iako imamo svoje dobre razloge za to, osjećamo se krivima.

Durham, Sjeverna Karolina, mama Christina Riley priznaje da je prije roditeljstva osuđivala roditelje koji su im u restoranima razbijali telefone.

"Sada, jedino pitanje koje postavljam je "Dora ili Bubble Guppies?", kaže ona.

"Zaklela sam se da moje dijete neće imati [vrijeme za ekran], ali ako odemo u restoran ili mi pozli jedno poslijepodne, 'Baby Shark' je božji dar," kaže Laura Dorwart , mama iz Oberlina, Ohio.

Savjet stručnjaka koje treba imati na umu:

Smisao krivnje je, kaže Bojerski, u tome što osobu tjera da preispita svoje ponašanje.

"Zapitajte se trebam li se stvarno promijeniti ili ne?" ona kaže. “Imamo li ovdje stvarno problem? Ako nije problem, pustite to. Ako je problem, izvršite ponovnu procjenu.”

2. “Ponekad ignoriram svoje dijete.”

Mi mame imamo puno toga na našim tanjurima, osim majčinstva. Pa ipak, osjećamo se krivima ako ne brinemo o svima. the. vrijeme.

Silver Spring, Maryland, mama Holly Leber Simmons je slobodnjak koji radi kod kuće i njegovateljica s punim radnim vremenom svoje 8-mjesečne kćeri. Iako neprestano žonglira s ovim dvjema ulogama, Simmons kaže da se osjeća "stvarno krivom" kada ne obraća pažnju na svoju kćer.

"Ako nešto postižem, to je jedna stvar, ali ako se samo zajebavam po YouTubeu, onda se osjećam loše", kaže Simmons.

Eloísa Pérez-Lozano de Castelan, mama iz Houstona, kaže da se također osjeća strašnom krivom što radi nešto za sebe kada ne radi kućne poslove, ne kuha i/ili se igra sa svojim sinom.

„Pokušavam se odgovoriti od krivnje podsjećajući se da mi treba vremena za sebe kako bih bila bolja majka i da on mora biti u redu s igranjem samostalno (što on je) jer su obje istinite, ali mrzim osjetiti prvi osjećaj krivnje kao da ignoriram svoje dijete,” kaže ona.

Savjet stručnjaka koje treba imati na umu:

"Ovo je nešto s čime se mnogi ljudi bore", kaže Bojerski. “Kao mama, i ja sam povezana.”

Rješenje koje Bojerski nudi svojim zaposlenim pacijentima:"Pobrinite se da svom djetetu date 15 minuta autentične veze dnevno. Dovoljno je samo 15 minuta.”

3. "Ne volim se igrati sa svojim djetetom."

Imamo i druge stvari koje nam odvlače pažnju od naše djece. Također je činjenica da nam je teško povezati se na njihovoj razini.

Emily Farmer Popek, mama iz Oneonte u New Yorku, priznaje da se ne igra često sa svojim 7-godišnjakom jer ne uživa u tome.

"Srce mi se slama kad me žalosno pita:'Zar se ne želiš igrati sa mnom, mama?' Ali... ne želim," kaže ona.

"Nemam mogućnosti da radim zamišljene igre s lutkama", priznaje Danielle Boudreau, mama iz Halifaxa u Novoj Škotskoj. “Opravdavam to time da nije moj posao da je zabavljam. Mora se naučiti zabavljati.”

“Ne volim se igrati sa svojom djecom. Mogla bih čak reći da mrzim”, priznaje jedna mama koja želi ostati anonimna. “Osjećam veliku krivnju zbog toga, ali jednostavno... ne želim.”

Savjet stručnjaka koje treba imati na umu:

"To je kao vježbanje", kaže Bojerski. “Neki ljudi to vole, drugi se moraju prisiliti na to. Dajte svom djetetu 15 minuta dnevno.”

4. “Nisam savršen.”

Biti mama je najteži posao na svijetu. Pa zašto smo tako strogi prema sebi jer ne damo 110% od sebe, 110% vremena?

Kada je riječ o maminoj krivnji, popis mame Alexandre Rosas iz Milwaukeeja je dugačak:“Ne čistim kako bih trebao. Ne kuham dovoljno jela kao što bih trebao. Ne radim dovoljno stvari na otvorenom s djecom kao što bih trebao.”

Claire Zulkey, mama iz Evanstona, Illinois, priznaje da ni ona nije super mama. Nakon dugog dana mame, priznaje da će joj ponekad "nestati benzina". Zulkey se osjeća loše, kaže ona, "žuri [moju djecu] u krevet, umjesto svih priča, razgovora i vremena za pjesmu, mislim da 'dobre mame' uživaju raditi."

Savjet stručnjaka koje treba imati na umu:

"Društvo nam govori da smo trebali činiti i biti sve - s vedrim stavom", kaže Bojerski. "Kada to ne živimo, mislimo da imamo živčani slom."

Umjesto toga, kaže ona, uzmite u obzir da je "to normalna reakcija na nerazumne zahtjeve."

Ovdje je rješenje, kaže Bojerski, delegiranje.

"Svi osim mame moraju to pojačati - a mama treba smanjiti svoja očekivanja", kaže ona.

5. "Vičem na svoju djecu."

Priznajmo:djeci nije lako. I kao roditelji, svi imamo svoje trenutke.

Bostonska mama Colleen Temple kaže da se najgore osjeća kad izgubi strpljenje i viče.

"Mrzim kad to radim i tučem se zbog toga", kaže Temple.

Leigh Ann Torres, mama iz Austina u Teksasu, također priznaje:“Gubim živce više nego što bih htjela, baš kao i moja mama. Razlika je u tome što razgovaramo o tome i ja sam spreman priznati kada griješim.”

Savjet stručnjaka koje treba imati na umu:

"Ispričajte se, ali nemojte se pretjerano ispričavati, jer gubitak živaca je normalan", kaže Bojerski. “’Nisi neadekvatan.”

6. “Moja djeca su pretrpjela nevolje.”

Svi želimo zaštititi svoju djecu od patnje. Čak i kada to nije moguće, krivimo sebe.

Kada je Katie Mullins, mama iz Evensvillea u Indiani, doživjela moždani udar, kaže da žali što ju je pronašla njezina pokćerka.

"Već je bila prisiljena brzo odrasti", kaže Mullins. “Naš prvi vjenčani Božić bio je u hotelu jer nam je izgorjela kuća. Od tada imamo stalne zdravstvene probleme i probleme sa stabilnošću.”

Dok Mullins zna da ni njezini zdravstveni problemi ni požar nisu bili njezina krivnja, ona kaže:"Osjećam se toliko krivom što njezin život nije bio ništa drugo nego kaos."

Savjet stručnjaka koje treba imati na umu:

Ako ostanete otvoreni i s milošću se nosite s nevoljama, kaže Bojerski, "izgrađuje se otpornost i postaje snaga."

"Nevolja uči našu djecu da budu suosjećajna i empatična", kaže Bojerski. “Život će ti dati više. Možda ne. Ali ako se dogodi, vaše dijete je vježbalo te mišiće.”

Zaključak

"Krivnja je tako univerzalan problem koji se prenosi u obiteljima i nije nužan", kaže Bojerski. "Ako smo opsjednuti stvarima i osjećamo se krivima, to je ono čemu učimo svoju djecu."

Umjesto toga, Bojerski nas potiče da vjerujemo da svi imamo priliku učiti kroz roditeljstvo. Umjesto da se drži osjećaja krivnje, srama i samoosuđivanja, kaže, “sve mi mame moramo priznati da smo ljudska bića i da nismo savršene. Pokažite svojoj djeci primjerom kako se pustiti.”