• Bebe
• Izgradnja Obitelj
• djeca
• General Roditeljstvo
• Novorođenčad
• tinejdžeri
• Mala djeca
• trudnoća

Anksioznost kod djece:Koji su znakovi i kada potražiti pomoć

Mnoga djeca se ne sjećaju vremena prije sveopće atmosfere tjeskobe. Pandemija COVID-a, pucnjave u školama, rasna nejednakost, zločini iz mržnje protiv Azije, rat u Ukrajini i klimatske promjene glavni su čimbenici koji izazivaju tjeskobu pored redovitih životnih stresora djece.

Do 2019. Centri za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) već su prijavili gotovo 6 milijuna američke djece u dobi od 3 do 17 godina, ili više od 9%, da žive s tjeskobom. To je bilo prije nego je pandemija udarila. Brojke su se od tada povećale, s neviđenim brojem djece koja doživljavaju anksioznost, osobito kod mlađe djece.

"Djetinjstvo i adolescencija glavna su rizična razdoblja za razvoj anksioznosti, s većom učestalošću kod žena", kaže dr. Nehal Thakkar, pedijatar u dječjoj bolnici Phoenix.

Roditelji i skrbnici žive u istoj atmosferi tjeskobe. Borba za postizanje ravnoteže između podizanja socijalno osviještene djece uz pokušaj njihove zaštite može se činiti nemogućom. Stručnjaci i roditelji s proživljenim iskustvom vagaju u prepoznavanju anksioznosti kod djece i kada treba potražiti pomoć.

Koji su znakovi anksioznosti kod djeteta?

Simptomi anksioznosti kod djece mogu biti vrlo očiti od rane dobi, ili mogu biti suptilniji.

“Naša je kći počela postavljati mnoga pitanja koja su se odnosila na njezino zdravlje i sigurnost”, kaže Lauren Wellbank, majka troje djece iz Lehigh Valleya, Pennsylvania. “U početku se činilo normalnim, kao da bi dotakla nešto odvratno, a onda nas došla pitati hoće li biti dobro. Ali onda se počela pitati hoće li biti dobro nakon što dođe u kontakt s bilo čim... Onda je počela kompulzivno prati ruke.”

Chona O'Galvin, majka dvoje djece iz Virginia Beacha u Virginiji, prvo je vjerovala da je njezin sin sklon ekstremnoj sramežljivosti sve dok nije sve više počeo pokazivati ​​osobine s kontrolne liste anksioznosti na koju je naišla, a koja je uključivala perfekcionizam, pesimizam, odugovlačenje i još mnogo toga.

"Neki uobičajeni znakovi anksioznosti", kaže dr. Jessica L. Fealy, docentica opće pedijatrije na Michigan Medicine, "mogu biti poteškoće sa spavanjem, poteškoće s odvajanjem od glavnih skrbnika, poteškoće s novim iskustvima, nervoza ili nesklonost određenim osjetilnim iskustvima (određena odjeća, glasna buka, gužva/prometno okruženje, nova hrana), strah od neuspjeha ili specifične fobije. Drugi znakovi tjeskobe,” dodaje Fealy, “mogu biti više fizički poput bolova u trbuhu, povraćanja/proljeva, glavobolje, neobjašnjivih bolova i traženja da se često vraćam iz škole.”

Fealy objašnjava da će se kod neke djece anksioznost manifestirati kao 'slomovi' često s njihovim najudobnijim odraslim osobama. “[Djeca] se toliko trude da ga drže na okupu tijekom dana da se ponekad može činiti da ih i najmanja stvar pokreće… i može se činiti da pretjerano reagiraju na male stresore.”

Znakovi anksioznosti kod djece razlikuju se od slučaja do slučaja. Thakkar napominje da se simptomi anksioznosti mogu mijenjati tijekom vremena i s godinama. Ona kaže da mala djeca mogu pokazivati ​​prianjanje ili regresije poput mokrenja u krevet, dok starija djeca mogu izbjegavati situacije i ljude, doživjeti napade panike u obliku lupanja srca, problema s disanjem, znojenja, drhtanja ili vrtoglavice. Mogu se pojaviti i nespecifični bolovi i simptomi, kao što su glavobolja, bolovi u trbuhu, promjene u crijevnim navikama, osip ili druge promjene povezane s vezom uma i tijela.

Znakovi anksioznosti kod djece mogu uključivati:

• Poteškoće sa spavanjem.
• Prianjanje/poteškoće s odvajanjem od glavnih skrbnika ili nazadovanje, poput mokrenja u krevet.
• Poteškoće s novim iskustvima ili izbjegavanje određenih situacija i ljudi.
• Nervoza ili nesklonost određenim osjetilnim iskustvima (određena odjeća, glasna buka, gužva/zauzeto okruženje, nova hrana).
• Strah od neuspjeha i konkretnije fobije.
• Otapanje ili napadi panike u obliku lupanja srca, problema s disanjem, znojenja, drhtanja ili vrtoglavice.
• Nespecifični bolovi i simptomi, kao što su glavobolje, bolovi u trbuhu, promjene u crijevnim navikama, osip ili druge promjene uma i tijela.

Koliko rano dijete može pokazati znakove tjeskobe?

“Djeca mogu pokazivati ​​znakove anksioznosti u dobi od 1 do 2 godine”, kaže Fealy. “Neki roditelji tjeskobne djece prisjetit će se da ih je kao dojenčadi bilo teško smiriti ili da su se borili s odvajanjem od skrbnika ili novim iskustvima; ali važno je zapamtiti da su to također normalne stvari koje dojenčad prolaze i da nisu uvijek znak tjeskobe."

CDC izvještava o anksioznosti u manje od 2% djece u dobi od 3-5 godina, više od 6% djece u dobi od 6-11 godina i više od 10% u djece u dobi od 12-17 godina.

“Kao pedijatar, vidim pacijente koji se najviše javljaju zbog anksioznosti kod djece i adolescenata školske dobi”, dodaje Fealy. Ona nastavlja objašnjavati da roditelji često opisuju ranije znakove kod svoje djece kroz koje su radili kod kuće prije nego što su došli do točke u kojoj je razina anksioznosti ometala svakodnevno funkcioniranje, što je zahtijevalo stručnu pomoć.

Što izaziva tjeskobu kod djece?

Iako se anksioznost može manifestirati bilo kada, obično se javlja tijekom velikih promjena ili stresora. "Pandemija i promjena u načinu života veliki su okidač", kaže Fealy, koja je također majka djeteta s tjeskobom. Dodaje da je povratak u osobnu školu za dio djece koja se bore da se odvoje od roditelja također bio izazov. “Selidba, nova škola, stresniji akademski zahtjevi, nove aktivnosti, smrt u obitelji,” kaže Fealy, “sve to može pogoršati tjeskobu.”

Osim toga, djeca mogu razviti specifične fobije prema životinjama i kukcima, injekcijama ili glasnim zvukovima obično do 12 godina. "Kako djeca rastu, mogu se razviti socijalne fobije i anksioznost vezana uz rad ili školu", objašnjava Thakkar.

Genetika i čimbenici okoliša, uključujući mentalno zdravlje njegovatelja i nevolje u djetinjstvu, također povećavaju rizik od tjeskobe kod djece.

Kada je vrijeme da potražim pomoć za tjeskobu mog djeteta?

Fealy preporučuje liječenje anksioznosti kada počne ometati svakodnevno funkcioniranje obitelji - na primjer, ako ne možete doći u školu ili posao jer se dijete ne može odvojiti, ako dijete ne može sudjelovati u novim aktivnostima ili uživati ​​u prijatelji, ako dijete ne može probati novu hranu ili iskustva zbog fobije ili ako nitko ne spava jer dijete ne može zaspati.

"Kada djeca doživljavaju anksioznost, mogu se također teško koncentrirati, biti nervozna ili biti izrazito samosvjesna ili kritična prema sebi", kaže Michelle Felder, licencirana klinička socijalna radnica, terapeutkinja igrom i osnivačica Parenting Pathfinders, sa sjedištem u New York City. “Ako djetetove strašne misli postaju nekontrolirane i nametljive, ako njegove brige utječu na stvari koje rade iz dana u dan ili ako vaše dijete izbjegava određene situacije zbog svoje tjeskobe, vrijeme je da se povežete sa stručnjakom za mentalno zdravlje u svoje područje za podršku.”

“Tek kada je moj sin krenuo u šesti razred tijekom pandemije i pohađao virtualnu školu, shvatila sam da je njegova tjeskoba iznad svega što bi moj muž ili ja mogli podnijeti”, kaže O’Galvin. “Stvarno mu je trebala stručna pomoć. Prijelaz iz osnovne škole u srednju školu je težak za početak, ali pandemija/virtualno učenje ga je udeseterostručilo...”

Virtualno učenje bilo je nevjerojatno iscrpljujuće i stresno za O’Galvinovog sina, koji se mučio s kamerom. “Počeo je imati napade panike i padanja kad god se morao predstaviti, predstaviti nešto tijekom soba za odmor ili samo govoriti pred kamerom gdje su sve oči bile uprte u njega.”

O’Galvin je objasnio da će njezin sin biti preopterećen zadacima jer neće znati odakle početi. “Bio bi frustriran i počeo bi plakati, zabrinut da će pasti na nastavi.”

Sada 13-godišnjak iznio je svoje probleme tjeskobe sa svojim pedijatrom tijekom svoje godišnje kontrole dobrobiti. Nakon što je liječnica obavila pregled s njim, savjetovala je obitelji da kontaktira bihevioralnog terapeuta kako bi s njim poradio na onome za što je sumnjala da je opća i socijalna anksioznost.

“Anksioznost može ostati neprepoznata i nedovoljno dijagnosticirana kod djece, što otežava liječenje i upravljanje njome”, kaže Thakkar. "Ako primijetite bilo kakvo atipično ponašanje ili druge promjene kod svog djeteta, uvijek je važno o tome razgovarati sa svojim pedijatrom."

Kako prevladati stigmu oko tjeskobe - i zašto je to kritično što radimo

“Suočavanje s mentalnim blagostanjem mog djeteta bilo je kontinuirano putovanje”, kaže O’Galvin. “...bilo je toliko važno provjeriti u sebi ima li pristranosti ili unaprijed stvorenih predodžbi kako ne bih prosuđivao ili projiciram negativnost o nečemu što on emocionalno proživljava.”

Thakkar također naglašava važnost uklanjanja stigme oko anksioznosti i drugih stanja mentalnog zdravlja. “Naučite svoje dijete da prepozna ove znakove u sebi i da zatraži pomoć kada je zatreba”, kaže ona. "Podsjetite svoje dijete da je mentalno zdravlje jednako važno kao i tjelesno zdravlje - vodite ga liječniku kada je tjelesno bolesno, pa je jednako važno potražiti pomoć ili posjetiti pružatelja usluga za svoje mentalno zdravlje."