Moje dijete bi moglo biti nebinarno:Što stručnjaci kažu da roditelji moraju znati

Jedno od najčešćih pitanja koja se trudnicama postavlja odnosi se na spol djeteta. Znatiželjni, često dobronamjerni, ali ne uvijek dobro informirani prijatelji i rođaci pitat će:"Je li dječak ili djevojčica?" U tom trenutku, budući roditelj može podijeliti ultrazvučnu sliku koja otkriva penis (ili ne). Ali istina je, koliko god stranke koje “otkrivaju spol” pokušavale naglasiti rodnu binarnost, nitko zapravo ne zna kako se dijete identificira sve do dugo nakon što se rodi i živi neko vrijeme.

Rod se odnosi na društveno konstruirane karakteristike pojedinaca. Dok se rod često promatra kao binarni sustav i uvjerenje (koji se sastoji od dječaka/muškaraca i djevojčica/žena), mnogi pojedinci nadilaze tu konstrukciju. Činjenica je da su mnoge kulture odavno shvatile da mogu postojati brojni spolovi i da se mnogi ljudi identificiraju kao nebinarni – to jest, nisu ni dječak ni djevojčica, već mogu biti kombinacija to dvoje, ili negdje između ili negdje potpuno izvan binarne.

Dok su neki roditelji naučili o rodnoj raznolikosti davno, drugi će je početi shvaćati tek ako ili kada počnu primijetiti da se njihovo dijete protivno rodnim normama. Možda ste se našli ovdje jer vam je vaše dijete reklo da se ne osjeća baš kao djevojčica ili kao dječak, ili vam je čak reklo da nije binarno. A ako je to slučaj, vjerojatno imate pitanja.

Kako bismo vam pomogli na ovom putu, zamolili smo nekoliko stručnjaka za njihove najbolje savjete. Bez obzira je li vaše dijete već izašlo ili jednostavno pokušavate naučiti više u slučaju da vaše dijete neizbježno otkrije da se identificira kao nebinarni, ovi vam savjeti mogu pomoći da bolje shvatite što to znači kako biste mogli podržati svoje dijete.

Ali prvo, može li dijete biti nebinarno?

Kratak odgovor je da! Baš kao što se dijete može identificirati kao djevojčica ili dječak, ono se također može identificirati kao nebinarni ili trans. Kada vaše dijete bude dovoljno staro da govori i govori o sebi, može početi komunicirati osjeća li se kao jedan ili drugi spol.

“Djeca počinju učiti o binarnim rodnim kategorijama već u dobi od 2 godine”, kaže Steve Cisneros, licencirani psiholog iz Dallasa. “Do 3 ili 4 godine djeca imaju osjećaj za svoj rodni identitet koji utječe na njihovo spolno izražavanje.”

Možda ih odgajate s određenim zamjenicama i kako biste se identificirali s određenim spolom, a neka djeca će to u potpunosti prihvatiti i osjetiti da je to za njih. Međutim, drugi bi vam na kraju mogli dati do znanja da se to zapravo ne čini takvima - a prema Cisnerosu, vjerojatnije je da će uzeti u obzir rodne konstrukcije i da će to moći više komunicirati što je veći njihov rodno vezan vokabular je.

"Otvorenost skrbnika za razgovor o spolnim i spolnim karakteristikama (npr. o frizurama, odjeći i dijelovima tijela) i medijskoj/društvenoj izloženosti utječe na rodni identitet, a time i na spolno izražavanje u određenoj mjeri", kaže on.

U suštini, iako nemamo načina odrediti ili odlučiti nečiji spol, što ih više educiramo o razlikama i to činimo bez prosuđivanja, veća je vjerojatnost da će djeca biti iskrena o tome tko su.

Kako mogu znati je li moje dijete nebinarno?

Možda se pitate postoje li drugi "tragovi" koji će vam pomoći da shvatite je li vaše dijete nebinarno, osim da vam oni dođu do izražaja. Iako je to najsigurniji način da saznate, postoje neka ponašanja na koja treba paziti, a koja potencijalno mogu ukazivati ​​na spolno različitost vašeg djeteta na neki način.

Iako se znakovi mogu razlikovati ovisno o razvoju u djetinjstvu (stvari su različite za četverogodišnjaka nego za 12-godišnjaka), jedan ključni element je upornost”, kaže Cisneros. On ukazuje na načine na koje se djeca igraju ulogama sa spolom i kako djeca koja su rodno nekonformna, trans* ili nebinarna, nepokolebljivo percipiraju sebe kao spol odvojen od spola koji im je pripisan rođenjem.

“Ne postoji dan kada dijete kaže:'Ja sam dječak koji se ponaša kao djevojčica.' Umjesto toga, to je dosljedan obrazac (mjeseci, čak i godine) rodno nesukladnog ponašanja, obično u kombinaciji s nevoljom, tugom ili ljutnjom kada 'ispravljeno', kaže on. “Roditelji znaju jer obično dođe do svađe, a nije dijete tvrdoglavo ili nedovoljno sna; njihovo dijete to shvaća osobno i čini to dosljedno."

Rebecca Minor, licencirana socijalna radnica i stručnjakinja za rodna pitanja, kaže da često upućuje klijente na ovaj popis potencijalnih "znakova", koji uključuje:

  • Želite piškiti na način koji je drugačiji od onoga što biste očekivali.
  • Ozbiljnije se baviti oblačenjem nego igrom.
  • Onose sebe kao drugog spola.
  • Odabir igranja likova u video igrama/igre pretvaranja koji se razlikuju od spola koji im je dodijeljen pri rođenju.
  • Nedostatak interesa za aktivnosti koje su konvencionalno povezane s dodijeljenim spolom.
  • Izbjegavanje odjevne odjeće i odjevnih predmeta više roda.
  • Ne sviđa im se njihovo ime.
  • Poteškoće ili nesklonost kupanju/tuširanju/osobnoj higijeni.
  • Pozitivna reakcija kada se ljudi zbune oko svog spola.

Nebinarni roditelj Terri Laue kaže da su počeli provjeravati svoje najstarije dijete o tome kako se osjećaju o svom spolu kada su imali oko 4 i 5 godina.

“Opcije su bile prilično osnovne budući da su bili tako mladi. Samo bih ponudio ako se osjećaju kao djevojčica, dječak, oboje ili nijedno, tako da je to bilo nešto za što su znali da mogu odlučiti neko vrijeme", kaže Laue. “Kada su imali 6 godina, rekli su mi da se ni oni ne osjećaju. Rekao sam im da je izraz za to agender, i tako su se identificirali u posljednje četiri godine.”

Laue kaže da je podrška njihovom djetetu na ovom putu rodnog identiteta čak pomogla Laueu da shvati svoj vlastiti identitet.

Što da radim ako moje dijete nije binarno?

“Mislim da to stvarno ovisi o dobi djeteta”, kaže Minor. “Roditelji mogu angažirati mlađu djecu tako što će jednostavno pokrenuti temu, pogledati video ili pročitati knjigu s nebinarnim likovima, a zatim zajedno razmišljati o tome.” Ona kaže da roditelji također mogu modelirati prihvaćanje i pružiti prilike za istraživanje i igru ​​sa spolom te vidjeti što će se dogoditi.

“Mala djeca nemaju jezik za identifikaciju, ali znaju što im se sviđa i što im je prirodno, i znaju kakav je osjećaj kada ih roditelj ili skrbnik sramoti”, kaže Caitlin Ryan, klinička socijalna radnica i direktorica Projekta prihvaćanja obitelji na Državnom sveučilištu San Francisco. Ryan daje primjer malog dječaka koji se voli igrati s lutkama, ali ga roditelji ismijavaju ili kritiziraju ili mu čak oduzmu lutku.

“Komunikacija s poštovanjem je nešto što svi roditelji mogu učiniti kako bi podržali svoju djecu, kaže Ryan. “Jednostavno razgovaranje sa svojim djetetom i slušanje s poštovanjem kako biste razumjeli kako se identificiraju, dok uče o rodnom identitetu, osnovni je način na koji roditelji mogu podržati svoje dijete različitog spola.” Kroz svoje istraživanje na Family Acceptance Projectu, Ryan napominje da ovakvo ponašanje dovodi do smanjenja rizika za mentalno zdravlje djeteta, uz promicanje samopoštovanja i dobrobiti.

S druge strane, Ryan kaže da je njezino istraživanje također pokazalo da kada roditelji i skrbnici vrše pritisak na LGBTQ+ i rodno različitu djecu da promijene svoje spolno izražavanje, obiteljski sukobi, kao i depresija i samoubilačko ponašanje među tom djecom se povećavaju. Jednostavno rečeno, borba protiv djetetovog rodnog identiteta i rodnog izražavanja šteti svima, dok prihvaćanje i ljubav prema njima onakvima kakvi jesu, koristi svima.

“Najbolje što roditelji mogu učiniti je slušati, poštovati identitet svog djeteta i slijediti njihovo vodstvo”, kaže Minor. "Pružite priliku svom djetetu da se igra, istražuje i možda upozna drugu djecu koja su poput njih."

Minor također podsjeća roditelje da se educiraju o spolu i da raspakiraju svoje komplicirane odnose s temom. "Za starije dijete ili tinejdžere važno je da ne moraju obavljati sav emocionalni rad", kaže ona. Minor nudi besplatan vodič za roditelje čije je nebinarno dijete upravo izašlo da pomogne u ovom procesu.

“Moj posljednji savjet za roditelje nebinarne djece je da znaju da nisu sami – čak i ako je tako”, kaže Cisneros. “Ima tone informacija na internetu ako tražite. Roditelji moraju pronaći sustav podrške, po mogućnosti od pojedinaca koji su prošli kroz ta iskustva ili ih trenutno proživljavaju.”

Cisneros ističe grupe podrške na Facebooku i drugim oblicima društvenih medija koji mogu biti od pomoći, posebno u lokalnoj zajednici.


Previous:

Next: